Toma Vicko Rosandić

MKR https://familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-KKDV?cc=2040054&w...

Toma Rosandić je rođen u Splitu ,u porodici kamenorezaca 22.01.1878. godine. U mladosti naučio je obrađivati, kako drvo, tako i kamen. Prve pouke o kiparstvu stiče u radionici Bilinića u Splitu, gdje sreće Artura Ferarija, mladog modelara iz Italije pod čijim utjecajem odlazi u Italiju 1904. godine. U Italiji radi u kamenorezačkim radionicama i uči kiparstvo, a 1906. godine prvi put šalje svoju skulpturu Akt mladog čovjeka na izložbu u Milano. Vrativši se u Split Rosandić se sprijateljio sa Meštrovićem, koji se tada doselio iz Otavica i on ga poziva da dođe u Beč gdje se vrijedno i studiozno uči. Oba kipara su do tada već školovana preko mora, Rosandić je proputovao Italiju, izlagao u Milanu 1906., i Beogradu 1912.god.

Nakon Beča Toma Rosandić 1912. godine odlazi u Srbiju. Njegovu stvaralačku djelatnost u Srbiji prekinuo je Prvi svjetski rat. Po izbijanju rata Rosandić odlazi u London, gdje izlaže u Griffon galeriji 1917., a kasnije u Braytonu i Ediburghu. Po završetku rata nastanjuje se u Beogradu gdje živi i stvara do duboko u starost.

U Beogradu osniva školu, kasnije poznatu kao majstorska radionica. Među mnogim umjetnicima i javnim ličnostima koji su posjećivali radionicu bio je i Henry Moore. On je ujedno i jedan od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu, a 1937. godine bio je izabran za prvog rektora Akademije.

Izlagao je veoma mnogo kako samostalno tako i na zajedničkim izložbama, a poseban uspjeh imale su njegove samostalne izložbe u Roterdamu 1931. godine i u Amsterdamu i Briselu 1933. godine. U zrelom dobu, Rosandić je stvorio dva remek-djela: kompoziciju ispred Narodne skupštine u Beogradu (Igrali se vrani konji), i masivni kameni friz na spomeniku u Subotici, 1952.

Iz pojedinih projekata u kojima se kombinira skulptura i arhitektura, kao u pitanju mauzoleja Rosandićevog za porodicu Petrinović u Supetru na Braču i Meštrovićevog za porodicu Račić u Cavtatu, može se razumjeti paralelni razvoj i pritajeno rivalstvo Rosandića s Meštrovićem. Na oba mauzoleja se vidi utjecaj dalmatinske umjetničke povijesti, s tim što Meštrovićev rad karakterizira jednostavnost, nasuprot bogato dekoriranom Rosandića, mješavini bogate gotske i renesansne ornamentike. U mauzoleju obitelji Petrinović pred grobovima nalaze se dva izuzetna komada namještaja, koji su možda unikati u Evropi i svijetu XX stoljeća. To je crkveni namještaj izrađen od najtvrđeg drva (dalmatinski hrast) rukama jednog vrhunskog umjetnika.

Rosandić se oko 1955. godine vraća u svoj voljeni Split, gdje umire 01.03.1958. godine. Grad Split mu na njegovu posljednju želju, još jednom proći preko Rive, organizira pogrebnu povorku preko Rive. To je bio i posljednji sprovod kroz grad.

Toma Rosandić bio je oženjen s Marijom (Mara) Bogdanović (Ruma 1883. – Beograd 1954.). Marija (Mara) Rosandić završila je umjetničku akademiju u Münchenu i postala jedna od prvih školovanih žena fotografa na ovim prostorima. Djela Tome Rosandića zabilježila je kamerom i sačinila bogatu dokumentaciju o njegovom veoma uspješnom radu.

Rosandić, Toma, hrvatski kipar (Split, 22. I. 1878 – Split, 1. III. 1958). Klesarski zanat učio kod oca, usavršavao se u radionici Pavla Bilinića u Splitu (1900–03), potom u Rimu, Firenci i Veneciji (1903–05) te u atelijeru I. Meštrovića u Beču (1908). Nakon I. svjetskog rata živio u Beogradu, gdje je bio jedan od osnivača i prvi rektor Akademije likovnih umetnosti. Bio je član skupine Medulić i Oblik. U ranim se radovima kolebao između secesijsko-simboličkih oblika i akademskoga realizma (Ležeći ženski akt, 1906). Na nekim se kipovima iz toga razdoblja razaznaje Meštrovićev monumentalizam (Glava Turčina, 1910) i utjecaj ekspresionizma W. Lehmbrucka, os. u djelima biblijske tematike (Asket, 1916). U drvu je oblikovao fino stilizirane reljefe (Igra, Majčina tuga, 1916–20). Nakon 1925. izgradio je vlastiti likovni izraz. U oblikovanju mišićavih i napetih ljudskih tijela koristio je snažno modelirane oble forme (Harfist, 1929; Umorni borac, 1935), a kod portreta i portretnih poprsja glatku fakturu i fino psihološko nijansiranje (Biskup Uccelini, 1933). Najbolje njegovo djelo (od idejnog projekta do kipova i reljefa te ukrasnih elemenata) mramorni je Mauzolej obitelji Petrinović u Supetru na Braču (1924–27).

• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=53362
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_pag...
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_pag...
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_pag...