Miho Vranješ

Postavio Milivoj Vranješ:

Preuzeto iz monografije: ŽUPA TIHALJINA, u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), Duvno 1989

- Knjižnica svete baštine – knjiga broj 28 –

Izdavač „Sveta baština“ – Duvno, 1989.

Prikupljali i objavili u monografiji: Anđelko Mijatović, Zvonko Kordić, Danijel Alerić, fra Kamilo Milas, Marija Mirković i fra Jozo Zovko

PORIJEKLO PREZIMENA: VRANJEŠ

Starinom su Domančići iz Podgore.

Prezime je nastalo od imena Frane, Franje, Vranje.

Ima ih u Kozicama i Poljicima. U Tihaljini se nalaze u Podgradini, a na Puteševici su najbrojnije prezime.

U maticama ružićke župe spominju se tek nakon godine 1820.

Godine 1853. u Tihaljini i Puteševici bilo je šest obitelji Vranješa.

To je prezime dosta brojno.

Ima ih po otocirna u Dalmaciji, po Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji.

Osim u Tihaljinu i Peći, Vranješi s Puteševice, a i iz Tihaljine selili su u SAD, Argentinu, Panamu, Australiju, Njemačku, Split, Kaštela, Makarsku, Poljica, Metković, Trogir, Kunu na Pelješcu...

Izvor: NAŠA OGNJIŠTA (travanj 2009. str. 26):                        

IZ POVIJESNE RIZNICE: Napisao i objavio: Nikola Mandić

  Vranješi su podrijetlom od vrlo staroga i znamenitoga plemena Domančića, čija je starina u Rakitnu kod Posušja.

    Za Domančiće znamo više od četiri stoljeća iz crkvenih matica i drugih povijesnih spisa koji se čuvaju u pismohrani Župnoga ureda u Podgori kod Makarske. 

    Naime, matice župe Svih svetih u Podgori započete su i sačuvane od 1621. 

    U njima se već od početka spominju Domančići nastanjeni u Vrselju, podgorskome zaseoku na padinama Biokova, kuda je kasnije probijena cesta Makarska – Vrgorac. 

    Ovaj se zaselak Vrselje kasnije nazvao Domančići prema stanovnicima koji u njemu prebivaju sve do naših dana.

    Klerik Jure Domančić, sin Pavlov bio je svjedok prigodom pisanja oporuke na 18.06.1645. nekoliko dana prije smrti makarskog biskupa fra Bartula Kačića Žarkovića.

    Od Domančića u Podgori izdvojila su se nova tri prezimena i to: Vranješi, Gareljići i Maleši. 

    Grgur Vranješ, starinom Domančić iz Podgore, čuveni je junak koji je Turcima dosta jada zadavao u vrijeme od 1650. do 1668. kada je i poginuo u jednome sukobu s Turcima kod rijeke Vrljike ispod Imotskoga.

    Kada je 1690. oslobođena Vrgorska krajina ispod turske okupacije, tada su neki pojedinci Domančići i Vranješi iz Podgore, kao sudionici prigodom oslobođenja, dobili zemlju od mletačkih vlasti u selima oko Vrgorca i tu se nastanili, gdje još uvijek prebivaju njihovi potomci ukoliko se nisu kasnije nekamo odselili, kao što su neki od Vranješa koji su došli u Hercegovinu u sela: Ružiće, Tihaljinu, Dobrič, Humac i Studence, o kojima ćemo ovdje u nastavku govoriti.

    U Ružiće su došli oko 1750. iz Poljica Ivan i Luka, sinovi Mije Vranješa. To doznajemo iz biskupskih popisa Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. 

    Prvi je obavio 1741. biskup fra Pavo Dragičević kojom prigodom nije zatekao Vranješe, kako u Ružićima tako i u drugim selima Hercegovine. 

    U idućem popisu, što ga je uradio 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović, izkazano je domaćinstvo od osam članova čiji je starješina bio Ivan Vranješ u selu Ružićima. S Ivanom je u domaćinstvu prebivao i njegov mlađi brat Luka.