Lovre Dalmatinac (Lovro Dalmatinac)

Hr, En

Lawrence was a friend and adviser to King Zvonimir who considered him a spiritual father. Bet. 1091.- 1105. during Dynastic War in Croatia, he possession of the Croatian crown, after Zvonimir's death, and keep it protected, to the end of his life.

Lovre (lat. Laurentinus) (? - Split, 8. srpnja 1099.), benediktinac, splitski nadbiskup i metropolit (1060. – 1099.) u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Prvotno je vršio dužnost osorskog biskupa, ali se zbog svojih reformističkih stavova morao povući. Godine 1060. izabran je na sinodi za splitskog nadbiskupa i time ustoličen na čelo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije.

Bio je agilni provoditelj crkvenih reformi pape Grgura VII. Propagirao je latinski jezik u bogoslužju, pa je naložio Adamu Parižaninu koji se zatekao u Splitu na putu iz Pariza prema Ateni da preradi stare životopise (žića) sv. Dujma i sv. Anastazija u ljepšu latinštinu.[1]

Splitska je Crkva za vrijeme nadbiskupa Lovre bila veoma bogata, jer tada su Lovru kojeg su poštovali "kraljevi i knezovi Slavonije, darivali crkvi sv. Dujma mnoge zaseoke i imanja...".[2] Bio je prijatelj i savjetnik kralja Zvonimira koji ga je smatrao duhovnim ocem. [3]

Lovro je, kao vrhovna crkvena vlast u Hrvatskoj, nakon smrti Stjepana II. i izbijanja sukscesijske krize popraćene ratom došao u posjed hrvatske krune (k.), koja je ostala u Splitu sve do Lovrine smrti 1099. Nije poznato koga je Lovro u ratu podržavao. Stoga povjesničari vjeruju da se kralj Petar (Petar Svačić Slavac) (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov), a ne druga osoba kralj Petar Snačić (?) sa kojom je prethodni spomenuti pogrešno poistovjećen, predvodnik anti-arpadovićevskih snaga nije formalno okrunio, kada ga je veći dio plemstva 1093. izabrao za kralja. Nakon Lovrine smrti kruna je odnešena iz Splita u Biograd gdje se njome za kralja Hrvatske, nakon potpisivanja Pacte Convente okrunio ugarski kralj Koloman 1102. godine.

• [1] Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 79.
• [2] Goldstein I., Hrvatski rani srednji vijek, str. 362.
• [3] Šišić F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, str. 150.
• (k.) (hrv. Starohrvatska kruna - Zvonimirova kruna, (eng.)

Literatura

• Goldstein, I., Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
• Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-7-7
• Šišić, F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, 600.-1526, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
• Lovro (Laurentius, Lovrjenac), splitski nadbiskup, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
• Lovro (Laurentinus), splitski nadbiskup, Proleksis enciklopedija
• History of the Bishops of Salona and Split, by Thomas Spalatensis, (ed. Damir Karbić, Mirjana Matijević-Sokol, and James Ross Sweeney). Budapest: Central European University Press, 2006), p. 73-77, 87-91

See also: Kralj Petar Snačić

Lovre Dalmatinac (Lovro Dalmatinac)

Hr, En

Lawrence was a friend and adviser to King Zvonimir who considered him a spiritual father. Bet. 1091.- 1105. during Dynastic War in Croatia, he possession of the Croatian crown, after Zvonimir's death, and keep it protected, to the end of his life.

Lovre (lat. Laurentinus) (? - Split, 8. srpnja 1099.), benediktinac, splitski nadbiskup i metropolit (1060. – 1099.) u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Prvotno je vršio dužnost osorskog biskupa, ali se zbog svojih reformističkih stavova morao povući. Godine 1060. izabran je na sinodi za splitskog nadbiskupa i time ustoličen na čelo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije.

Bio je agilni provoditelj crkvenih reformi pape Grgura VII. Propagirao je latinski jezik u bogoslužju, pa je naložio Adamu Parižaninu koji se zatekao u Splitu na putu iz Pariza prema Ateni da preradi stare životopise (žića) sv. Dujma i sv. Anastazija u ljepšu latinštinu.[1]

Splitska je Crkva za vrijeme nadbiskupa Lovre bila veoma bogata, jer tada su Lovru kojeg su poštovali "kraljevi i knezovi Slavonije, darivali crkvi sv. Dujma mnoge zaseoke i imanja...".[2] Bio je prijatelj i savjetnik kralja Zvonimira koji ga je smatrao duhovnim ocem. [3]

Lovro je, kao vrhovna crkvena vlast u Hrvatskoj, nakon smrti Stjepana II. i izbijanja sukscesijske krize popraćene ratom došao u posjed hrvatske krune (k.), koja je ostala u Splitu sve do Lovrine smrti 1099. Nije poznato koga je Lovro u ratu podržavao. Stoga povjesničari vjeruju da se kralj Petar (Petar Svačić Slavac) (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov), a ne druga osoba kralj Petar Snačić (?) sa kojom je prethodni spomenuti pogrešno poistovjećen, predvodnik anti-arpadovićevskih snaga nije formalno okrunio, kada ga je veći dio plemstva 1093. izabrao za kralja. Nakon Lovrine smrti kruna je odnešena iz Splita u Biograd gdje se njome za kralja Hrvatske, nakon potpisivanja Pacte Convente okrunio ugarski kralj Koloman 1102. godine.

• [1] Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 79.
• [2] Goldstein I., Hrvatski rani srednji vijek, str. 362.
• [3] Šišić F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, str. 150.
• (k.) (hrv. Starohrvatska kruna - Zvonimirova kruna, (eng.)

Literatura

• Goldstein, I., Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
• Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-7-7
• Šišić, F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, 600.-1526, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
• Lovro (Laurentius, Lovrjenac), splitski nadbiskup, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
• Lovro (Laurentinus), splitski nadbiskup, Proleksis enciklopedija
• History of the Bishops of Salona and Split, by Thomas Spalatensis, (ed. Damir Karbić, Mirjana Matijević-Sokol, and James Ross Sweeney). Budapest: Central European University Press, 2006), p. 73-77, 87-91

See also: Kralj Petar Snačić

Napomena | Note:

• Lovre je imao još braće i sestara, njihova imena nisu poznata niti zabilježena u pojedinim izvorima, gdje se nadbiskup Lovre samo spominje. Najvjerojatnije je imao starijeg (ili mlađeg) brata Ivana i Jakova koji su bili dvorjanini (tepčije/tepči) [*] i služili na dvoru hrvatskih kraljeva i vladavine: kralja Stjepana I., kralja Dmitra Zvonimira, kralja Petra Krešimira IV. | Lovre had more siblings (brothers and sisters), their names are not known or recorded in some sources where Archbishop Lovreonl only is mentioned. Most likely he had older (or younger) brothers Ivan and Jakov who were courtiers (tepčije/tepči) [*] and who were served at the court of the croatian kings and under the reign of: king Stjepan I, king Dmitar Zvonimir, king Petar Krešimir IV .

[*] - Vidi značenje: dvorjanin (tepčija/tepči): 1, 2, 3, 4, 5, 6. |

[*] - See meaning: courtier (tepčija/tepči): 1, 2, 3, 4, 5, 6.

• Lovre Dalmatinac, Chronicling America: Historic American Newspapers, 1791-1963, Zajedničar = Fraternalist, Mariposa, Mariposa, California, USA, Jan 2 1957, p. 7-11,
• Lovre Dalmatinac, Chronicling America: Historic American Newspapers,1791-1963, Zajedničar = Fraternalist, Mariposa, Mariposa, California, USA, Dec 3 1958, p. 10

Lovre Dalmatinac (Lovro Dalmatinac)

Hr, En

Lovre (lat. Laurentinus) (? - Split, 8. srpnja 1099.), benediktinac, splitski nadbiskup i metropolit (1060. – 1099.) u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Prvotno je vršio dužnost osorskog biskupa, ali se zbog svojih reformističkih stavova morao povući. Godine 1060. izabran je na sinodi za splitskog nadbiskupa i time ustoličen na čelo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije.

Bio je agilni provoditelj crkvenih reformi pape Grgura VII. Propagirao je latinski jezik u bogoslužju, pa je naložio Adamu Parižaninu koji se zatekao u Splitu na putu iz Pariza prema Ateni da preradi stare životopise (žića) sv. Dujma i sv. Anastazija u ljepšu latinštinu.[1]

Splitska je Crkva za vrijeme nadbiskupa Lovre bila veoma bogata, jer tada su Lovru kojeg su poštovali "kraljevi i knezovi Slavonije, darivali crkvi sv. Dujma mnoge zaseoke i imanja...".[2] Bio je prijatelj i savjetnik kralja Zvonimira koji ga je smatrao duhovnim ocem. [3]

Lovro je, kao vrhovna crkvena vlast u Hrvatskoj, nakon smrti Stjepana II. i izbijanja sukscesijske krize popraćene ratom došao u posjed hrvatske krune (k.), koja je ostala u Splitu sve do Lovrine smrti 1099. Nije poznato koga je Lovro u ratu podržavao. Stoga povjesničari vjeruju da se kralj Petar (Petar Svačić Slavac) (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov), a ne druga osoba kralj Petar Snačić (?) sa kojom je prethodni spomenuti pogrešno poistovjećen, predvodnik anti-arpadovićevskih snaga nije formalno okrunio, kada ga je veći dio plemstva 1093. izabrao za kralja. Nakon Lovrine smrti kruna je odnešena iz Splita u Biograd gdje se njome za kralja Hrvatske, nakon potpisivanja Pacte Convente okrunio ugarski kralj Koloman 1102. godine.

• [1] Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 79.
• [2] Goldstein I., Hrvatski rani srednji vijek, str. 362.
• [3] Šišić F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, str. 150.
• (k.) (hrv. Starohrvatska kruna - Zvonimirova kruna, (eng.)

Literatura

• Goldstein, I., Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
• Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-7-7
• Šišić, F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, 600.-1526, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
• Lovro (Laurentius, Lovrjenac), splitski nadbiskup, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
• Lovro (Laurentinus), splitski nadbiskup, Proleksis enciklopedija
• History of the Bishops of Salona and Split, by Thomas Spalatensis, (ed. Damir Karbić, Mirjana Matijević-Sokol, and James Ross Sweeney). Budapest: Central European University Press, 2006), p. 73-77, 87-91

See also : Kralj Petar Snačić

Lovre Dalmatinac (Lovro Dalmatinac)

Hr, En

Lovre (lat. Laurentinus) (? - Split, 8. srpnja 1099.), benediktinac, splitski nadbiskup i metropolit (1060. – 1099.) u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Prvotno je vršio dužnost osorskog biskupa, ali se zbog svojih reformističkih stavova morao povući. Godine 1060. izabran je na sinodi za splitskog nadbiskupa i time ustoličen na čelo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije.

Bio je agilni provoditelj crkvenih reformi pape Grgura VII. Propagirao je latinski jezik u bogoslužju, pa je naložio Adamu Parižaninu koji se zatekao u Splitu na putu iz Pariza prema Ateni da preradi stare životopise (žića) sv. Dujma i sv. Anastazija u ljepšu latinštinu.[1]

Splitska je Crkva za vrijeme nadbiskupa Lovre bila veoma bogata, jer tada su Lovru kojeg su poštovali "kraljevi i knezovi Slavonije, darivali crkvi sv. Dujma mnoge zaseoke i imanja...".[2] Bio je prijatelj i savjetnik kralja Zvonimira koji ga je smatrao duhovnim ocem. [3]

Lovro je, kao vrhovna crkvena vlast u Hrvatskoj, nakon smrti Stjepana II. i izbijanja sukscesijske krize popraćene ratom došao u posjed hrvatske krune (k.), koja je ostala u Splitu sve do Lovrine smrti 1099. Nije poznato koga je Lovro u ratu podržavao. Stoga povjesničari vjeruju da se kralj Petar (Petar Svačić Slavac) (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov), a ne druga osoba kralj Petar Snačić (?) sa kojom je prethodni spomenuti pogrešno poistovjećen, predvodnik anti-arpadovićevskih snaga nije formalno okrunio, kada ga je veći dio plemstva 1093. izabrao za kralja. Nakon Lovrine smrti kruna je odnešena iz Splita u Biograd gdje se njome za kralja Hrvatske, nakon potpisivanja Pacte Convente okrunio ugarski kralj Koloman 1102. godine.

• [1] Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 79.
• [2] Goldstein I., Hrvatski rani srednji vijek, str. 362.
• [3] Šišić F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, str. 150.
• (k.) (hrv. Starohrvatska kruna - Zvonimirova kruna, (eng.)

Literatura

• Goldstein, I., Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
• Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-7-7
• Šišić, F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, 600.-1526, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
• Lovro (Laurentius, Lovrjenac), splitski nadbiskup, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
• Lovro (Laurentinus), splitski nadbiskup, Proleksis enciklopedija
• History of the Bishops of Salona and Split, by Thomas Spalatensis, (ed. Damir Karbić, Mirjana Matijević-Sokol, and James Ross Sweeney). Budapest: Central European University Press, 2006), p. 73-77, 87-91

See also : Kralj Petar Snačić